http://www.kravascica.com/ http://etnoselo.org/index.php?/esp/Galerija-slika/Etno-selo-Kravascica Ljubav između čovjeka i njiveUspomena na njivu iz mladosti.Kao što postoji odnos čovjeka prema nekoj živoj ili zapamćenoj životinji iz mladosti tako je živ i odnos između čovjeka i nekog određenog komada zemlje. Svi mi nosimo u duši neku njivu iz mladosti. Kao što lijepe i ružne doživljaje koji su tema interijera, tokom života pohranjujemo u neke ladice - škrinje isto tako kada su tema komunikacije sa otvorenim, vanjskim prostorom onda ih pohranjujemo u nekom uglu obiteljskog dvornog mjesta ili ispod grma uz među drage njive. Punkt za pohranu ružnih uspomena je najčešće dislociran
od onog punkta gdje slažemo samo lijepe uspomene.
Rijetko razmišljamo o tim činjenicama ili ih uopće nismo svjesni dok se nečime ne povrijede te točke nematerijalne arhive. Taj problem imamo svi a najbolje ga vidimo u tome da se prečesto u snu vraćamo nekoj njivi te tamo nešto kreiramo i premještamo materijale i događaje koje smo davno tamo pohranili.
Najčešće se to manifestira u snovima u kojima ne započinjemo novu sanjanu temu nego nadograđujemo već prethodno više puta sanjani san, novom fazom događaja na onoj istoj, u realnosti goloj njivi na kojoj smo već odavno u snu pronašli nečije zaboravljene dvore ili ih sami sagradili i unutar njih pohranili ono najvrednije iz svoje mladosti.
Često se na njivi svoje mladosti u snu ne zadovoljimo njenom površinom nego prodiremo u dubinu i veću od one koju smo spoznali oranjem i kopanjem i eventualno znatiželjnim zavirivanjem u bunar ili zahvaćamo i veću visinu od one koliko smo mogli visoko baciti kamenčić, ili koliko je visoko najviša grana našeg jablana iz djetinjstva.
Što je još dublje ili još više ne možemo emocionalno zaživjeti, školski usvojenom pričom o zemljinim slojevima u dubinu i svemiru iznad nas .
Povreda ili gubitak njive za koju smo vezani uspomenama. Mada po važećim zakonima zemlju možemo koristiti samo do poljoprivredno uobičajene dubine, svejedno ne možemo biti ravnodušni ako nam, na primjer država odluči u dubljem sloju prokopati tunel za autoput. Tom agresijom remeti nam se praiskonski doživljaj dubine ispod nas. Do tada smo doživljavali da bi se bog Vulkan sigurno nezaustavivo naljutio a tom demistifikacijom postajemo nažalost svjesni da je to ipak samo kamenje i zemlja kao materijal.
Ljudski obrambeni sistem će učiniti otklon od onog što ne možemo promijeniti, a ne ide nam po volji. Nekome to ne uspijeva, a netko to lakše raščisti ili to bar uspješno učini na svjesnoj razini.
Ako se na primjer imovinskom razdiobom dogodi da onaj komad zemlje za kojeg nas vežu uspomene, pripadne nekom od rođaka, mi pokušamo našu arhivu uspomena dislocirati na parcelu koja je pripala nama, odnosno bar onom setu uspomena za kojeg se veže ta parcela dati veću važnost pred uspomenama koje se ne daju pomjeriti sa one u tom momentu, već tuđe njive.
Premještanje svoje arhive uspomena sa jedne na drugu njivu možemo samo djelomično učiniti, toliko da manje patimo, ali iako njiva našeg djetinjstva više nije naša, mi i dalje živimo uspomenu sve dok je njiva onakva kakvu ju pamtimo i povremenim posjetama držimo spone neprekinutim. Prijelomni moment se dogodi tek poništenjem upečatljivih kota, uporišta, kao npr. rušenje starih objekata u vizualnom okruženju, preoravanjem međa, rušenjem starog drveća, poravnavanjem prirodnih neravnina, preoravanjem starih napuštenih puteva i ispravljanjem njihovih krivina radi moderne racionalizacije u poljoprivrednom i prometnom korištenju.
Prijenos emocija na novu njivu.Kada čovjek stekne ili kupi njivu odnosno grunt, u njemu se dogodi veliko preslaganje životnih emocionalnih vrednota. Na novi zaposjednuti prostor čovjek ubrzano prenosi sve svoje emocije te pokušava prenijeti i arhivu uspomena sa neke prethodno doživljavane njive. Osim horizontalne vizure prostora ( vizualne kote, ambijentalno saživljavanje, susjedi itd.), novi vlasnik doživljava i dubinu tog djelića zemljine kugle kao klin sve do centra zemlje te i širenje lepeze u nebo s pripadajućom količinom zvjezda.
Vlasništvom jednog jutra zemlje vlasnici smo nekoga milijuntog dijela kopna zemljine površine, a osim okolnih susjeda, susjedi su nam svi vlasnici na zemalji po onoj nultoj točki u centru zemaljske kugle jer je ona dodirna točka mojega posjeda sa nečijim posjedom iz Aljaske ili onim iz Australije.
Moja nova njiva.
Kako njivu saživjeti i kao psa, kućnog ljubimca privesti pod kontrolu, kako njivu očistiti od nekih nataloženih, eventualno i negativnih energija i mogu li one loše utjecati i preliti se na nas. Da li je netko bio uljez pa je pohranjivao ili možda upravo sada pohranjuje svoje pozitivne ili čak, nedaj Bože negativne misli na moju njivu? Šireći svoj posjed u Vukomeričkim Goricama, dakle povjesno i današnjim aktivitetom obilježeno tlo, svaku parcelu koju sam dodavao posjedu išao sam pojedinačno saživjeti i emocionalno ju priključiti posjedu te na nju pohraniti malo sreće.
Sjeo sam na sredinu njive i proputovao njenu dubinu sve do one nulte točke u centru zemlje koja me spaja sa mojim susjedom iz Novog Zelanda te vrativši se doživio onaj meni primjereni sloj lijepe, pitke vode Vukomeričkih Gorica te izašavši ponovno na površinu plodne oranice, pogladio sam travu i pomirisao cvijeće, zagledao sam se u nebo, ogradio pogledom kvadrat oblaka koji lebde upravo nad mojom njivom. Udomio sam i sve ptice koje su u tom momentu nadlijetale baš moju njivu.
Ženidba sa njivom.
Draga moja njivo , ja ću te ubuduće štititi i čuvati ! Dok ja budem živ i zdrav , nećeš zarasti u korov . Žitarice , povrće i voće koje ću na tebi uzgojiti , jesti ću sa užitkom , a viškove podijeliti sa rodbinom i prijateljima te onima hrane potrebitima . Paziti ću da prevelikim zahtjevima ne izmorim one koji mi budu pomagali u radu . Saditi ću i brati tako da ne zatrujem onu bistru vodu koja ti teče ispod površine . Svaka životinja koju budem ovdje napasao bit će sretna , njegovana i poštovana .
A ti draga njivo , imaš li nevidljivih tereta koje nosiš ispod ili iznad svoje površine , a koji su se možda nataložili kroz dubinu vremena ? Ako imaš što za reći, reci sada ili ćuti do vijeka ! |
Odsjedivši određenu količinu vremena na svojoj novoj njivi, vratio sam se u svoje djetinjstvo. Na onoj nekada mojoj a već odavno tuđoj njivi sam čitao knjigu u zavjetrini međe, dječački mijesio glinu i pravio skulpture, pa još prethodno trčao za kravama, te i otišao u vrijeme prije nego sam se rodio i po zornim pričama mojih roditelja, na njivi vrlo slične konfiguracije kao ova otišao sve dalje u maglovitu predajnu, nezapisanu prošlost moga roda. Sve što sam mogao, memorirao sam, čvrsto zatvorio oči te oprezno, da mi misli ne odlebde, vratio se u sadašnjost, otvorio oči i tu arhivu lijepih uspomena pohranio na moju njivu. Što sam uspio donijeti a što je ostalo tamo, nisam želio u tom momentu analizirati da ne povrijedim čistu ljubav prema upravo ovoj njivi.
Čišćenje njive od zlog taloga.Budući da sam u proteklih 8 godina kupio ili u razmjenama stekao 25 što većih, što manjih, međusobno susjednih njiva, i svaku uspješno pripojio posjedu, u jednom od mojih „obreda“ saživljavanja sa njivom, ipak se dogodila digresija koja je mogla završiti raspadom ljubavi.
Dakle, dogodilo se ovako:
Jedne kasne zimske večeri 2002. godine, postao sam vlasnik uz ostale prethodne i jedne veoma lijepe, dva jutra velike njive, oranice na uzvisini iznad rječice Kravarščice i nisam mogao propustiti da još iste noći u sitnije sate odem malo meditirati na novoj njivi. Bila mi je posebno draga jer sam na njoj odlučio u budućnosti sagraditi drvenu kapelu a za početak bar raspelo- poklonac.
Dok sam skoncentrirano mislio na ovu njivu na hladnoj mjesečini dogodilo se nešto sasvim neočekivano. Primicale su mi se tri zvijeri i nešto crnoga nosili i kidali uz dosta prijetećeg režanja. Uz crno-bijelu mjesečinu sam se naglo osvijestio shvativši da su to vukovi i da su rastrgavali nekakvu lovinu. Pa ipak su ovo Vukomeričke Gorice! Pogledao sam oko sebe i shvatio da sam u ozbiljnoj opasnosti na goloj njivi, daleko od zaklona i bez bilo kakve samoobrane. Prije nego su me primijetili, napola sam se podigao i tiho počeo bježati prema autu koji je bio prilično daleko, a meni se učinilo kao čitava vječnost.
Dotrčavši do sigurnosti kod auta uz most na Kravaršici, okrenuo sam se prema pomrčini i mojoj njivi koju sam upravo ostavio kao kukavica uz sva moja obećanja kako ću je štititi od svih nečistoća. Stekavši naduobičajenu snagu i hrabrost pod pritiskom praiskonskog grijeha koji proistječe iz napuštanja svoje zemlje, dohvatio sam jednu hrastovu letvu te krenuo nazad po svoja prava na njivu. Stigavši krupnim koracima na uzvisinu moje njive počeo sam galamiti vitlajući letvom prema neprijateljima. Marš! Gubite se sa moje njive! Ugledavši me raščupanog i spremnog na borbu na život i smrt iznenađene zvijeri su zastale jer ako je u njima bilo i malo negativnih gena praiskonskog zmaja, mora da su u sekundi u meni prepoznali živog baštinika vrijednosti Svetog Jurja, a u mojoj letvi koplje kojim ću ih na smrt namlatititi. Oborili su uši, podvili repove te se bezglavo dali u bijeg, ne zaustavivši se dok nisu nestali u debelom mraku.
Protjeravši obične pse lutalice koji su trgali nekakve radničke hlače koje je donijela poplava, vjerojatno negdje ispod Jerebića, spasio sam osim svoje i susjedovu njivu od budućeg pohranjivanja crnih misli. A to nije malo za ovu prvu veče uzvraćene ljubavi između čovjeka i njive.
Tko nema gdje pohranjivati uspomene, ima pobrkane emocije.Ubodenost čovjeka u svemir, koja se opredmetni posjedovanjem bar jedne njive, sve nas vlasnike njiva svrstava u jedno bratstvo, a zovemo se zemljoposjednici. Svi oni koji su na razne načine ostali bez komunikacije sa zemljom ili su se i rodili u neboderu, urbanoj košnici gdje netko živi ispod njih, a netko iznad njih, lišeni su najvažnijeg od praiskonskih osjećaja . Svjetskom industrijskom revolucijom 19-tog stoljeća pojavljuju se velike urbane zone gdje se ugurava mnoštvo bez zemljaša koji dobivaju na našem jeziku vrlo asocijativan naziv: proleteri, dakle ljudi koji su neukotvljeni u tlo, sa svim socijalnim i emocionalnim posljedicama koje pristječu iz toga.
Gdje su oni pohranjivali onaj dio svojih uspomena koji im je po prirodi ljudskog bića bio predviđen za neku njivu ili su jednostavno usahnuli emocije u sebe, zadovoljili se ladicama (ne škrinjama jer i škrinje imaju iznad sebe zrak, a ispod sebe pod), nego su to baš ladice.
Zemljišne zajednice kao kolektivni odnos ljudi i zemlje.Kako ljudske zajednice kao svojevrsna bića doživljavaju zemlju, kako se sa njome poistovjećuju i koliko im ona pomaže u održanju zajedništva, moralnih vrednota i koliko im pomaže da kolektiv bude trajno vitalan i izdržljiv u samoobrani od vanjskih agresora, uzurpatora prostora. Cijeli presjek se može vidjeti po povijesnoj zemljišnoj zajednici Plemenite opčine turopoljske, a koja je sada bezzemljaš- proleter. Mada svaki od Turopoljaca ima svoj obiteljski posjed ili bar kuću sa dvornim mjestom, u opasnosti je Zajednica kao zemljoposjedničko biće koje ne može svoju sreću kolektiva misaono pohraniti na jednu stvarnu njivu. Kako se to moglo dogoditi da Zajednici potomaka velikih zemljoposjednika ne pripada niti jedna njiva? Zar je toliki manjak njiva u Turopolju?
Prije bi se moglo reći da se državna administracija pribojava erupcije lokalnih identiteta koji mogu proisteći iz ove i drugih ovakvih zemljišnih zajednica pri obnovi poistovjećenja sa djedovskim njivama.
U ozračju prethodno izrečenih doživljaja čovjeka prema njivi, ja ovime podsjećam današnje, živuće potomke turopoljskih zemljoposjednika da će im identitet kolektiva dobiti sasvim novu snagu ako ponovno steknu bar jednu djedovsku njivu, te na nju prenesu i ukotve svoj zemljoposjednički identitet.
Naravno da im želim nadoliti borbenosti za pregovaračkim stolom, čemu dajem i ja ovaj svoj prilog obrazlaganja njihove potrebe za identitetom a ne da to dokazuju letvama od turopoljske hrastovine, na propuhu.
Cerovski Vrh , sredinom 2008. god
Autor: Radivoje Jovičić , akad. kipar ;,
15. lipnja 2008.
sjeme im se zatrlo ....
Odstraniti, kao trulež, trovače, devastatore, priljepke, mrcine itd .....
(admin 
).....